Kako urbane populacije eksplodiraju, osobni prostor će postati rijedak luksuz

$config[ads_kvadrat] not found

NAJBRŽE UNIŠTEN AUTO IKADAAA!!!! *Sićo se rasplakao*

NAJBRŽE UNIŠTEN AUTO IKADAAA!!!! *Sićo se rasplakao*
Anonim

Na prepunom automobilu podzemne željeznice, pronalazak para praznih sjedala nalik je uočavanju hrskavice na podu: rijetko je; to je slučajno; i čini nas divljim posesivnim. U eri prenaseljenosti, osobni prostor je poželjan luksuz. (Nema nijansi poput nijanse koja je bačena na izvaljeni suvozač vlakova.) Spremni smo dodati još četiri milijarde tijela planetu prije nego što ovo stoljeće završi, i ne stvaramo više mjesta. Ako ne možemo promijeniti koliko fizičkog prostora imamo, morat ćemo promijeniti koliko je psihološkog prostora potreban.

Na bolje ili na gore, na nama je da pregovaramo s našim okruženjem za udobnost. "Osobni prostor nije neka nepromjenjiva osobina osobe", kaže dr. Kennedy sa Sveučilišta Indiana, neuroznanstvenik koji proučava socijalno ponašanje. "To je nešto što mi konstruiramo dinamički."

Kennedy znači da nema ožičenog zahtjeva za održavanjem, primjerice, radijusa s dva štanda od svih u kupaonici, barem ne psihološki. Nitko ne prihvaća iznenadnu pojavu hlača i gležnjeva u susjednoj kabini, ako je ostatak kupaonice prazan, ali ako se svi toaleti odnesu, iznenada se čini mnogo manje nametljivim. Adaptiranje našeg koncepta osobnog prostora na kratki rok je činjenica života, kaže Kennedy. Međutim, dugoročna prilagodba ima svoju cijenu.

"Što će se dogoditi ako s vremenom prisiliš nekoga tko želi da u malom prostoru postoji veliki prostor?" Pita Kennedy. "Ili se prilagođavaju ili održavaju to stalno stanje uzbuđenja ili nelagode nego što ne bi željeli biti."

Živjeti u gusto naseljenom gradu je vježba ublažavanja nelagode. Kretanje prosječnim tržištem Manile je poput borbe za prostor u ronilačkom baru u New Yorku; u javnosti, neizbježan je osjećaj čudne kože na koži. Razvili smo strategije kao što je izbjegavanje kontakta s očima ili okretanje leđa ljudima u gomili, borba protiv manje opipljivih upada. Povremeni bijeg u privatne kuće ili urede ključni su za održavanje zdravog razuma.

Ali dugoročno, gradski život je javni život. "Kada ste u podzemnoj željeznici ili vlaku, ponekad je vrlo neugodno", kaže Kennedy. "Što to dugoročno povećava nelagodu i uzbuđenje?"

Iako se globalna populacija okupljala u urbanim središtima od industrijske revolucije, tek su relativno nedavno istraživači ispitali dugoročne učinke života u gusto naseljenim područjima. Svi rezultati ističu jedan od glavnih trendova: život u gradu je psihološki opasan. "Okolina je vrlo različita i razlikuju se od onoga u čemu smo evoluirali da živimo", kaže Kennedy. "I to će utjecati na naše mentalno zdravlje."

On ukazuje na preglednu studiju iz 2005 Bilten o shizofreniji, koji sugerira uzročnu vezu između urbanih sredina i psihoza. U 2011 Priroda pokazali su da su mozgovi ljudi koji odrastaju u gradovima nesrazmjerno aktivni kao odgovor na stres. Prenapučenost je, naravno, samo jedan od mnogih razloga zbog kojih je življenje u modernom gradu toliko psihološki opterećeno - ima i više kriminala, više buke, više pritiska na poslu - ali to je među najstrožnijim.

U gradovima bliske budućnosti, kupaonice će biti pune, cijelo vrijeme.U 2014. godini Svjetska zdravstvena organizacija procijenila je da 54 posto svjetske populacije živi u gradovima, u usporedbi s 34 posto u 1960., a budući rast vjerojatno će se odvijati u nerazvijenim regijama u kojima se velika urbana sredina tek počinje ukorijeniti.

Videozapis porasta broja stanovnika na svijetu pod nazivom WorldPopulationHistory.org predstavlja alarmantnu vizualnu eksploziju eksponencijalnog rasta koji je izrastao iz industrijske revolucije. Godine 1750., otprilike deset godina prije početka, globalno stanovništvo je bilo oko 717 milijuna ljudi - a na karti svijeta možete vidjeti samo nekoliko rijetkih urbanih područja, uglavnom grupiranih u Indiji i Kini. Do 1850. godine Europa je iznenada preplavljena urbanim širenjem, dok je svjetska populacija eksplodirala na 1,22 milijardi nakon što su se seljaci preselili u gradove da rade u tvornicama. Izbjegavanje susjeda u prepunim uličicama bilo je vrlo različito od prelaženja na otvorenim poljima, ali su stanovnici grada naučili praviti zaradu (barem psihološki; fizički, bili su previše zauzeti boreći se s širenjem zaraznih bolesti). Onda, kao i sada, nisu imali mnogo izbora.

Koncepti osobnog prostora, podsjeća nas Kennedy, su konstrukcije koje se razlikuju po kulturi, vremenu i situaciji. Ako je procjena Ujedinjenih naroda točna, mi ćemo se baviti time 11,2 milijardi ljudi u 2100. - više od 4 milijarde od kojih će, predviđa Svjetska banka, biti u Africi. Taj će se svijet jako razlikovati od onog na koji smo navikli, a isto će tako i koncept osobnog prostora sljedeće generacije. Kronični stres izazvan gradskim životom - onom koja je okrivljena za smanjenje mentalnog zdravlja - može postojati samo ako se okoliš smatra stresnim. Hoće li sljedeća generacija djece koja odrastaju u Mumbaiju, Lagosu i Colombu biti bolja od nas u dijeljenju osobnog prostora? Vjerojatno. Umjesto da spekulira o našoj sposobnosti da se prilagodimo - Kennedy već zna da smo dobri u tome - odlučio je staviti svoju vjeru u buduće urbaniste.

"Čak iu gradu prepunom ljudi, mislim da nećemo biti tamo upakovani poput sardina, u takvim stalnim situacijama koje izazivaju tjeskobu od kojih nema bijega", kaže on.

- Ali u tim slučajevima, kakva će biti reakcija? Nisam siguran."

$config[ads_kvadrat] not found