Ja sam ljubitelj pucnjave u pištolju, a ja se bojim da snimanje nije zabavno

Volim oružje i posjedujem ih još otkad sam bio klinac u Kansasu. Više do točke ipak, volim ideja oružja. Proveo sam nekakav besmislen udio u mom životnom stilu na njima zamišljeno na izmišljenim bojnim poljima. Pištolji, a ne procesori slika, tehnologija je u središtu gotovo svake videoigre koja me je ikada usrećila.

Nema šoka onda da sam, nakon dva dana čitanja o masovnim ubojstvima u Parizu, zapalio stari XBox i posegnuo za hranom za udobnost, u ovom slučaju u 2009. Kompleks sjena.

Igra je Metroidvania 2.5D strijelac postavljen u svijetu koji je stvorio Orson Scott Card gdje se novi građanski rat oblikuje u SAD-u. U pozadini ovog političkog nemira, naš junak Jason ide u šetnju sa svojom djevojkom i slučajno naiđe na tajnu vojnu bazu punu budućih vojnika i robotskih odijela i pištolja koji rade strašne pištoljske stvari. Vjerojatno ne postoji još jedna igra u povijesti igara koju sam igrao toliko puta. Ovaj glupi podzemni bunker mi je maternica, jedan prepun ubojitih mehanizama.

Završio sam hladnu otvorenost igre i uživao sam u fizičkom zadovoljstvu. Spustio sam hrpu pucnjavih tipova i ispalio raketu na zli helikopter. Tada je netko digao u zrak potpredsjednika i oborili kredite. Bože, kakva posebna stvar.

Penjala sam se u pećinama tražeći moju (dobro, Jasonovu) djevojku kad sam naišla na tajna vrata koja su se otvorila kako bih otkrila sobu punu zlatnog oružja koju sam pasivno spremio spašavajući super-izravnanu igru ​​prije pet godina. Propustio sam ovo oružje - čak sam zaboravio što sam učinio nevjerojatno. Pokupio sam nekakav jurišni bacač, povukao okidač i stan napunio zvuk pucnjave.

Zatim sam spustio svoj kontroler, ugasio Xbox i otišao čitati knjigu.

Da, ni ja to nisam vidio.

To je bila loša godina za pucnjavu - ne da je 2014. bila dobra - ali nisu uvijek masovni ožiljci. Tijekom ljeta, moj prijatelj se ubio pištoljem, što nije terorizam, već smrt. Zatim, prošlog mjeseca, snimanje je obavljeno u Comedy Storeu u Los Angelesu, što je doslovno moje radno mjesto u ne-dnevnoj sobi. To su dva prijatelja snimljena i cijeli isječak ispražnjen od suradnika koje volim. Bilo je i pucnjave u mom rodnom gradu Salini u Kansasu, gdje je zakonito da vlasnici oružja nose skriveno oružje bez dozvole: Čovjek se ubio u nogu tijekom pregleda Trkačica labirinta: Ožalošćena suđenja jer njegova sigurnost nije bila angažirana i nije imao futrolu.

Ta posljednja može zvučati drugačije, ali crossfire je crossfire i brine vas kada su meci na slobodi gdje živite.

Pariz se nije razlikovao - ne meni - ali to je bilo to. Kad sam čuo kako se odzvanja realna pucnjava Kompleks sjena Digitalne špilje, ugasio sam. Ne mogu čuti lažni pištolj bez osjećaja da neću povraćati laž.

Mrzim ovo. Mrzim što bi taj osjećaj mogao upropastiti božićno jutro, kada djed mojom rođaku daje laserski prizor za njegov Glock. Mrzim misliti da bih se razočarao kad bih ikad pokupio Poziv dužnosti opet, iako je to nešto što volim. Mrzim misliti da više nikad neću poželjeti pucati iz oružja.

Bojim se da ću, u naprijed, biti oduzeta sva radost koju su me donijeli pištolji (stvarni i pikselirani). I bojim se da sam se lako izvukao.

Ne mislim da su videoigre ili pištolji loše - nisu ništa više ni manje ni više od lijepih potrošačkih proizvoda napravljenih za pretežito mušku publiku - samo da više ne mogu biti dobri za mene. Tamo ne mogu biti sam. Ne mogu biti jedina koja počinje sumnjati da, ako on nije preživio, nešto je užasno blizu. Ne mogu biti jedini koji se ovako ponaša.