Loše u matematici? Intervjui s djecom pokazuju sakaćenje učinaka matematičke tjeskobe

Za svakoga tko je ikada pobjegao suočavajući se s izračunom savjeta, nije iznenađenje da matematika može biti stresna. Ali ono što može biti iznenađenje jest da anksioznost uzrokovana matematikom nije uvijek nešto s čim smo rođeni. Novo izvješće sugerira neku djecu naučiti bojati se matematike, koja preoblikuje kako joj se približavaju u školi. To čak utječe na one karijere koje će kasnije izabrati.

U izvješću, psiholozi na Sveučilištu Cambridge proveli su temeljitu istragu koja je donijela ključnu činjenicu o djeci s tjeskobom u matematici: većina njih zapravo nije loša matematika, barem ne u početku. Osamdeset posto djece koja su izvijestila o najvišoj razini anksioznosti u matematici pokazalo se da su ili normalni ili visoki matematički uspjesi kada su testirani na studiju.

Dopisnica Dénes Szücs, zamjenica ravnatelja Centra za neuroznanost u obrazovanju Sveučilišta Cambridge, kaže Inverzan da je iskustvo anksioznosti u matematici toliko stresno da sprečava neke studente da prihvate matematiku, što ih može učiniti lošijim tijekom vremena.

"Pokazali smo da visoka anksioznost u matematici ne znači nužno vrlo nisku razinu matematičkih performansi i, u stvari, najizraženija matematička djeca su normalna prema visokim postignućima", kaže Szücs. “Međutim, anksioznost u matematici vjerojatno potiskuje uspješnost na duge staze. Dugoročno gledano, djeca će se pokazati lošijima od onoga što bi im prvobitne matematičke sposobnosti dopustile, a također mogu držati djecu savršeno sposobne za matematiku daleko od polja STEM.

Kako tjeskoba gura djecu iz matematike

Za izvješće, koje je financirala Nuffield Foundation, grupa koja financira obrazovanje i istraživanje socijalne politike, Szücsov tim je testirao matematičke vještine i analizirao razinu anksioznosti u 1.700 djece u Velikoj Britaniji. Zatim su s njima proveli razgovore kako bi utvrdili kako anksioznost u matematici može pridonijeti njihovom procesu učenja, te u kojoj dobi počinje tjeskoba.

Tijekom intervjua autori su primijetili da se specifični anksiozni osjećaji o matematici javljaju kada djeca prelaze iz osnovne škole u srednju školu. Primjećuju da je moguće da postoje razni čimbenici koji mogu dovesti do toga da djeca u ovoj fazi razviju tjeskobu. Postoji više zadaća, više testova i više pritiska za obavljanje. Za djecu koja imaju tendenciju da se preživljavaju, osjećaju se općenito zabrinuti ili panično pod pritiskom, stresno iskustvo u razredu matematike može ih prevrnuti preko ruba. U članku jedan devetogodišnji dječak opisuje takav primjer:

Jednom, mislim da je to bio prvi dan i on je pokupio mene, a ja sam se samo nekako rasplakala jer su svi buljili u mene i nisam znao odgovor. Vjerojatno sam to znala, ali nisam to promislila.

Stvaranje povezanosti opće anksioznosti i matematike u toj fazi, kaže Szücs, ključno je. Na kraju, djeca dovode do emocionalnih odluka o tome hoće li se ubuduće baviti tom temom ili ne. Tu počinje začarani krug.

"Prava opasnost je da anksioznost u matematici može oduzeti djecu od teških predmeta matematike", objašnjava on. "Mogu se isključiti iz više učenja matematike ne zato što ne mogu razumjeti matematiku, nego zato što se osjećaju više zabrinuti zbog toga nego o drugim temama, pa donose emocionalnu odluku."

Ukratko, ovo izvješće naglašava činjenicu da loše izvedbe u razredu matematike ne moraju značiti da djeca ne razumiju materijal; to je da su samo malo preplašeni. To je kao gušenje na liniji slobodnog bacanja - niste loš košarkaš, upravo ste dobili slučaj yipsa.

Kako se možemo boriti protiv anksioznosti u matematici?

Na temelju intervjua, Szücs preporučuje nastavnicima da nastoje biti dosljedni u načinu na koji objašnjavaju materijal kako bi izbjegli konfuziju - i tjeskobu koja iz toga može proizaći. Ali on dodaje da roditelji i učitelji mogu igrati ključnu ulogu u održavanju dječje smirenosti u matematici.

Učitelj ili roditelj koji neprekidno poziva matematiku, može se s vremenom stvarno smiriti, tako da u kliničkom umu zasadite ideju da je matematika zaista teška - možda čak i preteška.

"Najvažnije je da roditelji i nastavnici budu svjesni činjenice da se njihovi vlastiti stereotipi i stavovi o matematici mogu vrlo lako" prenijeti "na svoju djecu ili djecu koju podučavaju", objašnjava on.

Učenje u učionici nije samo poučavanje informacija o učeniku; radi se o stvaranju emocionalnog konteksta koji može oblikovati način na koji taj student u budućnosti vidi te informacije. Na taj način oni mogu barem svakome pružiti pravednu priliku da vole matematiku, ili je barem ne mrze.