Može li strana TV izgraditi empatiju kod Amerikanaca?

Prošle srijede, mnogi od nas su od boli i užasa gledali vijesti o još jednom crncu kojeg je ubio policajac. Toga dana, australska znanstveno-fantastična emisija Cleverman emitirala je sjajnu, ali nasilnu završnicu koja je uključivala scenu mladića koji je javno ubijen od strane policije.

Cleverman je napisao a prije svega narod Australije Aboridžina; kreator Ryan Griffen nije pisao Cleverman za Amerikance, ili bijele ljude. On zasigurno nije znao da će scena u SAD-u emitirati na dan ogorčenja zbog smrti Altona Sterlinga od strane policije, samo nekoliko sati prije nego što je ubijen i Philando Castile. Ali to se dogodilo i odvezlo se kući ideju koju sam sve vrijeme dobivala iz predstave: da ne namjeravajući rezonirati s američkim kulturnim kontekstom, to je učinilo još snažnije. Pa kako to radi?

Egipatski pisac Alaa Al Aswany kaže: "Književnost nije sredstvo prosuđivanja - to je alat za ljudsko razumijevanje." Psiholozi i neurolozi još uvijek otkrivaju pitanje kako se razvija empatija, ali postoje snažni dokazi da fikcija može povećati sposobnost empatije, i kod djece i kod odraslih. Kada vam uvjerljiva fikcija dopušta da se zamislite u mjestu karaktera, vaš mozak izvodi te iste živčane putove koji vam omogućuju suosjećanje s drugim čovjekom. Postoje čak i dokazi da dobra priča ima opipljiv i dugotrajan učinak na moždanu aktivnost.

Ista vrsta istraživanja nije primijenjena na druge medije kao što su filmovi ili televizija. Možemo li očekivati ​​da će ti oblici medija također pojačati naš razvoj empatije? S jedne strane, oni još uvijek predstavljaju fiktivne priče, s likovima s kojima se trebamo odnositi. S druge strane, studije ističu da je književna fikcija utjecala na empatiju, dok žanr ili popularna fikcija nisu imali učinka. Istraživači to pripisuju upotrebi tropa i formula u popularnoj fikciji koje su toliko poznate, da ne guraju mozak da obavlja bilo kakav značajan posao.

S druge strane, književna proza ​​“više se fokusira na psihologiju likova i njihove odnose. Taj žanr potiče čitatelja da zamisli introspektivne dijaloge likova. Ova psihološka svijest prelazi u stvarni svijet, koji je pun kompliciranih pojedinaca čiji je unutarnji život obično teško shvatiti. Iako je književna proza ​​realističnija od popularne fikcije, likovi ometaju čitateljska očekivanja, potkopavajući predrasude i stereotipe.

Ključ, čini se, leži u prisiljavanju mozga na neugodan teritorij, zahtijevajući od njega da popuni praznine. Veći dio svoje povijesti, televizija je bila isključivo formulaična: utješni ritmovi urednog epizodnog pripovijedanja značili su da utješe gledatelja i pripreme ih za reklame. Dakako, vidjeli smo ogroman porast nijansiranijih, raznovrsnijih i kvalitetnijih pripovijedanja, uzimajući u obzir narativne priče i gradeći složenije priče i likove. Ova nova era televizije približava nas ekranizaciji književne proze na ekranu.

Po prirodi, gledanje vizualnih medija zahtijeva manje mašte; izgled likova i scena se vizualiziraju za vas. Stoga, kako bi dobili emocionalnu vježbu, gledatelji moraju tražiti medije koji stvaraju praznine nepoznavanja na druge načine.

Najbolji način da to učinimo je, dakle, pronaći priče o likovima koji su kategorički različiti od vas - bilo u rasi, nacionalnosti, religiji, spolu, seksualnosti ili društveno-ekonomskoj pozadini - koje su stvorili pisci koji su također različiti od vas. Veća raznolikost na zaslonu je sjajna, ali još uvijek ne čini dovoljno kada su ti likovi napisani iz iste perspektive kakvu smo navikli vidjeti. Zato novi Iron Man i Luke Cage izgledaju sjajno, sve dok ne shvatite da ih još uvijek pišu bijeli stvaratelji.

Raznolikost se često tretira kao žanr niša; žene, LGBTQ i Afroamerikanke su sve potkategorije književnosti, a knjige bijelih muškaraca postaju samo „književnost“. To znači da žene i ljudi boje rastu čitanje i gledanje te se odnose na likove koji se razlikuju od njih, dok su bijeli dječaci nisu izloženi istoj količini emocionalnog rada od fikcije.

Prednosti gledanja različitih serija i filmova ne odnose se samo na pitanja rase ili spola. Mediji iz drugih zemalja i kultura mogu imati isti učinak. Međunarodni mediji dostupni su više nego ikada prije, od televizije do stripova, književnosti i osobnog pisanja. Čak i ako se te priče pridržavaju žanra, ili koriste poznate tropove, oni još uvijek potiču maštu kroz njihovu malu stranost.

Ne znam kako je bilo gledati tu scenu Cleverman kao Australac, u zemlji s djelomičnim oružanim nasiljem, ili gledati je kao crnu osobu. Ali emocionalni učinak gledanja na njega rastegnut je i oblikovan razmatranjem tih perspektiva. Ova posve uobičajena slika nasilja na televiziji čini se jezovitim - samo izvan središta poznatog - po kontekstu. Trope se može učiniti samo nepoznatim, kada ga netko drugi napiše i portretira, i to postaje vježba empatije, a ne zabava, da bi se oslabila osjetila. Svaki čitatelj i gledatelj imaju koristi od traženja raznih priča koje pripovijedaju razni pripovjedači. To nije niša i možda vas samo učini boljom osobom.