Nova Mini-NES emulacija je dobra za igre

Nintendov novi mini-NES može biti zabavan, a njegova unutrašnjost ima potencijal da bude važnija od obožavatelja. Iako nisu službeno potvrđene, igre konzola najvjerojatnije se odvijaju kroz emulaciju, koja pomoću softvera replicira programe napravljene za određeni dio hardvera.

Emulacija je također nedvojbeno ključno, ako ne i jedino održivo rješenje za očuvanje starih video igara za buduće generacije. No, je li to malena konzola od 60 USD, predinstalirana s 30 klasika Udarac! do Metroid, pomaže u vođenju evidencije o igrama na sreću.

Frank Cifaldi, voditelj digitalne restauracije u Digital Eclipseu, koji je nadgledao Zbirka Mega Man Legacy, kaže da, iako nije bio iznenađen mini-NSZ-om, zasigurno nije negativan - barem ne za njegove tvorce.

"Smatram da je to dobra stvar za Nintendo, ne mislim da to stvarno mijenja krajolik ili prihvaćanje natjecanja", rekao je.

Dok je Cifaldi, koji je napustio karijeru u novinarstvu kako bi slijedio industrijske projekte u očuvanju igara, navodi koliko je puta Nintendo već izdao klasične NES, SNES i ručne naslove na više sustava u prošlosti. Ipak, veći problem koji mini-NSZ ne može riješiti je da ostatak kataloga NSZ-a iza svojih najpopularnijih igara nije dostupan ni u jednom ažuriranom obliku; veliki dio povijesti igara jednostavno nedostaje.

"Najveća prepreka je samo raščišćavanje prava", kaže on. - To su proizvodi koji nikada nisu bili namijenjeni za ponovno objavljivanje. Ako ste izdavač u '90 -im godinama i objavljujete igru ​​za Sega Genesis, vrlo je malo vjerojatno da ste nešto dogovorili u ugovoru za prava digitalne distribucije."

Međutim, retro konzole povezane s igrama poput mini-NES-a teoretski bi mogle otvoriti vrata širokoj prisutnosti potrošača.

"Mislim da sigurno postoji tržište za jeftine potrošačke proizvode koji oponašaju video igre", kaže Cifaldi. „Apsolutno postoji budućnost u kojoj tvrtka proizvodi proizvod s digitalnom isporukom i u osnovi ima jeftinu, retro emulatorsku kutiju koja može raditi na svim vrstama konzola.

Cifaldi naglašava da već postoji nekoliko emulatorskih kutija za starije konzole poput Atarija, ColecoVisiona, Sega Genesis i drugih. Pa ipak, poput mini-NSZ, oni se uglavnom usredotočuju na prve ili druge popularne naslove.To je problem koji se pronalazi kad god se na drugim platformama nude starinske igre, bilo kao samostalne konzole za emulaciju ili usluge digitalne distribucije kao što su Nintendova Virtualna konzola, Sony PlayStation Network i Microsoftova internetska tržnica.

"Za stare video-igre gdje je prodajni potencijal nekako nizak, pogotovo ako ste samo na jednom sustavu, to obično ne vrijedi problema", kaže Cifaldi. "Dakle, nitko to ne čini."

Jason Scott, koji služi kao primarni povjesničar emuliranog softvera za Internet Archive, kaže da je nešto poput mini-NSZ-a zapravo samo vrh ledenog brijega u očuvanju softvera, a ne nešto što se nužno treba brinuti u većem opsegu stvari.

"Manje sam zabrinut zbog toga što svijet zaboravlja na Nintendo proizvode", kaže Scott, koji nadzire pokretanje biblioteke emuliranog softvera na web-stranicama. "Mnogo sam zabrinutija, znate, imam APK-1000, nitko ne zna što je to. Ili Entex Adventure Vision, koji je proizveo četiri patrone, a zatim je umro."

Iako se Scott slaže da bi trebalo biti zabavno gledati kako ljudi uzimaju mini-NES kako bi vidjeli kako to radi, kutija je u osnovi samo proizvod čija je privlačnost nostalgija za serijama koje već imaju široku podršku.

"Uredno je da je vraćaju", kaže on. "Ali konzola je kao, 101. To je, da, možete ponovno igrati Mario. Sve što je izvan toga, hej, što je još tamo?

To je problem koji se društvo uhvatilo u koštac s tvrdnjama jer su softverske igre i na drugi način - postale prisutne.

"U cjelini, svijet nije prepoznao softver kao kulturnu silu koju je trebalo sačuvati", kaže Scott. "U najboljem slučaju, oni su to doživljavali kao kulturnu silu koja nas agresivno napada."

Sada, svi zaštitari mogu učiniti kako bi ispunili što je moguće više praznina. Ali to je i od tvrtki koje su izradile programe.

"Možemo vidjeti da sve više i više tvrtki postaje sve bolje oko odlaska, eh, trebali bismo dati sve te odbačene stvari muzeju", kaže on. - Osobno, volim ići tamo gdje nema svjetla - i ima puno svjetla na igrama. Činjenica da ljudi gnušaju gubitka igara govori vam to. Nitko, na primjer, ne osuđuje gubitak softvera za upravljanje dizalom."

Bilo da je izravno vezano za igre ili ne, Scott kaže da nitko ne bi trebao osjećati da ono što imaju nije relevantno.

"Postoji toliko mnogo drugih tvrtki - ne nužno većih ili važnijih - koje će nas ostaviti osiromašene kada nestanu svi zapisi o njima", kaže on. Nikad ne želim da netko tko je u mogućnosti pristupiti materijalima, nije bio Nintendo, tako da nitko neće brinuti."

Ipak, kaže Cifaldi, čak i nešto što je mini-NSZ, koji teoretski čuva te igre u javnoj svijesti, bolje je nego samo odbaciti korijene igara.

"Ove igre na mini-NSZ trebale bi biti vrlo lako dostupne svugdje, što je više platformi to bolje", rekao je. "Želio bih da se dio ovog sadržaja ne zaključa za Nintendo platforme - ali znate da je sjajno držati te stvari živima."

Što se tiče budućnosti emulacije, Cifaldi smatra da veća distribucijska sloboda ide ruku pod ruku s potpunijom poviješću.

“Vidim budućnost u kojoj su emulirane igre uobičajene kao digitalno distribuirani filmovi ili glazba. I to je prilično lako napraviti iz perspektive softvera - možemo oponašati te stare igre na svemu što imamo."

Kao i iznajmljivanje digitalnih filmova, Cifaldi vidi odgovor u korištenju što više različitih usluga.

“Rješenje je samo izgradnja infrastrukture u kojoj implementiramo igre u sve. Vrlo je teško. Ali to je rješiv problem."